Prognoze i predviđanja hrvatskih liječnika o tome što čeka naše zdravstvo nakon pandemije nisu optimistične
Prije dolaska pandemije koronavirusa zdravstvo nije bilo na tronu najuređenijih sektora u Hrvatskoj. Liste čekanja bile su duge, gomilali su se prekovremeni sati liječnika, dugovi veledrogerijama rasli, a gotovo je svaki ministar zdravstva do sada obećavao i najavljivao reformu. No, ona nije provedena, stigla je korona, dobili smo novog ministra zdravstva, a noge zdravstvenog sustava postale su sve klimavije.
Jedno od pitanja koje liječnici i drugo zdravstveno osoblje, kao i sam ministar, postavljaju glasi: jesmo li pred kolapsom te koliko će bolnice još moći izdržati? Također, tu je i pitanje koliko će još doktori moći izgurati sumanuti tempo rada, ali i prozivke – kako ministra, tako i pacijenata.
Realno je očekivati da će se pronalaskom cjepiva pandemija zaustaviti pa se postavlja novo pitanje – kakva je budućnost hrvatskog zdravstva nakon epidemije koronavirusa? Na tu temu razgovarali smo s liječnicima koji su nam ukazali na goruće probleme našeg sustava koje je pandemija ogolila.
Koje je probleme zdravstva korona rapidno prokazala?
U razgovoru s domaćim liječnicima saznajemo kako su glavne tegobe zdravstva koje je korona razotkrila neorganiziranost sustava, manjak kadra i pretjerano miješanje politike. Stanislava Laginja, dermatologinja i tajnica Hrvatske udruge bolničkih liječnika (HUBOL), kaže da već godinama ne postoji adekvatno rješenje za kadrovsku, financijsku, infrastrukturnu ni organizacijsku komponentu u zdravstvu. Ističe da je nemoguće očekivati savršenu organizaciji u ovakvoj situaciji bez presedana, no puno je zakašnjelih reakcija. Budući da je organizacija ustanova u nadležnosti uprava bolnica, HUBOL ponovno upozorava na promašen način odabira ravnatelja i upravnih vijeća bolnica. Navode da njih ne bira struka nego politika čime se postavljaju najpodobniji kadrovi.
Sličnog mišljenja je i Ivan Dilber, specijalizant plastične i rekonstruktivne estetske kirurgije u Općoj bolnici Zabok. Kaže da je pandemija ogolila problem politiziranosti zdravstva te ističe da se odluke donose nabrzinu i bez dovoljnog promišljanja i interdisciplinarnosti, što donosi i neplanske posljedice na sve ostale stavke zdravstva.
Dr. Leonardo Bressan, liječnik primarne zdravstvene zaštite iz Rijeke, smatra da je pandemija aktualizirala sve probleme loše uređenog sustava na koje Koordinacija hrvatske obiteljske medicine (KoHOM), već godinama upozorava. Nabraja da je u zdravstvu nastupilo, kako kaže, nebavljenje budućnošću kadrova na razini primarne zdravstvene zaštite. Problem je i tu loš sustav vrednovanja rada kao i neodgovarajući vremenski te kadrovski normativi.
Riječka liječnica obiteljske medicine, dr. Jadranka Šoić Karuza, ističe da je pandemija pokazala nedostatak kadra među obiteljskim doktorima i naglašava da bi se Hrvatska vrlo brzo mogla suočiti s narušenim funkcioniranjem sustava obiteljske medicine. Navodi podatak da je čak 50 posto liječnika obiteljske medicine starije od 55 godina te da su 80 posto žene. Isto tako, doktorica kaže da je u sustavu 720 obiteljskih liječnika starijih od 60 godina, dok je njih 170 starije od 65 godina.
"Kada pogledamo ove brojke jasno je da se bez ozbiljnog planiranja, raspisivanja specijalizacije i ulaganja u obiteljsku medicinu već za koju godinu očekuje veliki problem. Godine i godine u kojima se nije planiralo, nije ulagalo ni u edukaciju, ni u stimulaciju kvalitete, ni u infrastrukturu, ostavile su ozbiljne posljedice. Nažalost, nitko od zdravstvenih administracija u zadnjih desetak godina nije slušao naša argumentirana upozorenja i danas smo tu gdje jesmo", govori dr. Šoić Karuza, jedna od članica KoHOM-a.
Hrvatski liječnici kao liječnici improvizacije
Budući da se u javnosti može čuti da se liječnici trenutačno snalaze onako kako znaju i umiju, nismo mogli naše sugovornike ne upitati osjećaju li se kao liječnici improvizacije. Dr. Bressan odgovara potvrdno te ističe da liječnici nisu samo to…
"Postali smo i majstori administracije za sve sustave izvan zdravstva, jedini smo iz obiteljske medicine oni koji osiguravaju ne samo zdravstvenu, nego i socijalnu i radničku skrb svakom stanovniku RH iako to nije naša uloga u sustavu. Primarci su posebno napušteni od centralne vlasti da se sami snalaze kako znaju i umiju, a centralna zdravstvena vlast se okrenula samo isključivo na brigu o bolničkom zdravstvenom sustavu iako ono osigurava zdravstvenu zaštitu tek manjem postotku stanovnika Hrvatske. Očekivanja stanovništva su sve veća, mogućnosti primarne zdravstvene zaštite su sve manje, zdravstvena administracija samo sa strane gleda i ništa ne čini jer je bitnija politička trgovina nego zdravlje građana", otvoreno govori riječki liječnik.
I u HUBOL-u smatraju da je svaki liječnik trenutačno liječnik improvizacije. Dr. Laginja objašnjava da je tome tako jer ne postoji shema za ovu situaciju, niti ranija iskustva, kao ni preporuke. Navodi da liječnici uče usput i pokušavaju napraviti najbolje dok se istovremeno bore s otežavajućim okolnostima koje bi se trebale rješavati na drugim razinama. Smatra da neadekvatne i nepravodobne epidemiološke mjere ne prate borbu liječnika u zdravstvenim ustanovama. Specijalizant iz zabočke bolnice ne misli da se improvizira već da se iskustveno reagira na svakodnevne promjene. Ne misli da je to loše, ali smatra da se ipak treba težiti odlukama temeljenim na dokazima.
Dr. Šoić Karuza kaže da su liječnici izloženi hiperprodukciji preporuka koje se tjedno mijenjaju i nadopunjuju. Veli da su se pandemije u povijesti već događale, osobito pandemije respiratornih virusa te da je zato mnogo toga bilo predvidivo i da su postupnici trebali biti napravljeni godinama, čak desetljećima unazad. Ima osjećaj da se u Hrvatskoj čeka da se problem dogodi i da tek onda kreću reakcije, umjesto da se problem predvidi kao i njegova rješenja.
"Mjere napisane na papiru ne obuhvaćaju niti polovicu naših životnih i radnih situacija s kojima se svakodnevno susrećemo, niti smo u mogućnosti prilagoditi se svima, s obzirom na ograničene ljudske i prostorne potencijale. Primjerice, zbrinjavanje životno ugroženih pacijenata nepoznatog COVID statusa u trenutku pružanja neodgodive medicinske pomoći - smještaj takvih pacijenata u bolničke kapacitete gdje zbog ogromnog broja bolesnika niste u mogućnosti potpuno odvojiti takve slučajeve od ostalih, dugo čekanje nalaza brisa za pacijente koji trebaju bolničku skrb, pojava febriliteta u hospitaliziranih pacijenata koji su po primanju imali negativan test, a dva-tri dana nakon hospitalizacije su razvili bolest, i pritom zarazili brojne druge bolesnike na odjelu…", govori dr. Laginja i dodaje kako je iznimno važno ponovno uspostaviti kontrolu nad praćenjem kontakata zaraženih.
Egzodus liječnika nakon pandemije
Zabrinjavajuće su prognoze naših sugovornika o "egzodusu" liječnika iz Hrvatske nakon korone. Razlog se krije upravo u radu u zdravstvenim ustanovama za vrijeme epidemije. Stanislava Laginja pojašnjava da je jasno kako se cijeli svijet našao u novoj situaciji, ali isto tako spominje da su neke europske države povećale plaće liječnicima za sto posto ili su pak dobili dodatak na plaću. K tome, tu su i dugovi za prekovremene…
"O povećanju plaća za zdravstvene radnike kod nas se ne govori, kao i o plaćanju zaostalih dugova za neadekvatno plaćanje prekovremenih sati. O eventualnim dodacima na plaću za radnike u zdravstvu koji rade s Covid pozitivnim pacijentima isto nema uniformnog stava nadležnih institucija, nego se odluke o tim dodacima donose na razini svake ustanove pojedinačno. Jasno je da će većina zdravstvenih radnika sada dati i više od svog maksimuma na svom radnom mjestu jer je to naš poziv i o našem angažmanu ovise životi naših bližnjih, međutim, to istovremeno ne znači da se u nama ne skuplja osjećaj gorčine i razočaranja. Sigurni smo da će, jednom kada se ova epidemija stavi pod kontrolu, brojni zdravstveni djelatnici koji su možda do sada 'vagali' svoje razloge za ostanak ili odlazak, donijeti odluku u korist odlaska nakon ovih iskustava kroz rad u hrvatskim ustanovama u doba epidemije. Ne zbog toga što nisu dobili duplu plaću, nego zbog sveobuhvatnog pristupa zdravstvenim djelatnicima u ovoj stresnoj epizodi.
Moram napomenuti, jer se čini da svi na to zaboravljaju, ali i mi smo ljudi, s osjećajima, sa strahovima, iscrpljeni, s obiteljima kod kuće, radimo svakodnevno s teško bolesnim ljudima kojima dajemo svoj maksimum, znajući pri tome da imamo osam puta veću šansu da se zarazimo od ostatka građana. K tome, ugrožavamo članove svojih obitelji kojima idemo kući nakon posla i da se od nas očekuje da ne napravimo u potpuno kaotičnim uvjetima rada nikakvu profesionalnu pogrešku. Iskreno, ne bih voljela da itko osjeti količinu stresa koju imamo u našem trenutačnom svakodnevnom životu. A mi ćemo tako raditi i dalje", govori tajnica HUBOL-a.
"Ako sustav preživi ove izazove", priča nam dr. Bressan, "što je sve manje izgledno, svi ćemo se suočiti s nedostatkom kadra u osiguravanju temeljne zdravstvene, socijalne i druge zaštite, jer je proces već započeo i ne može se zaustaviti. Unutar iduće četiri godine će svaki treći stanovnik Hrvatske imati zdravstvenu iskaznicu s kojom neće moći ništa. Zdravstvena će mu biti totalno bezvrijedna, osim u slučaju hitnih, vitalno ugrožavajućih stanja koja će nerijetko završavati smrtnim ishodom jer nećete se imati kome obratiti u ostvarenju zakonom zajamčenih prava na zdravstvenu skrb…"
Što liječnicima trenutačno najteže pada?
Ovaj obiteljski liječnik iz Rijeke kaže nam da je doktorima njegove specijalizacije najteže pala nemogućnost nabave zaštitne opreme. Dodaje da su lokalne i centralne vlasti osiguravale zaštitnu opremu u nedostatnim količinama za manji dio pružatelja zdravstvene zaštite na primarnoj razini pa spominje da domovi zdravlja skrbe samo za trećinu stanovnika. Uz to, dodaje dr. Bressan, sve je više zadataka iz sustava epidemiologije koja bi trebala biti jedina nadležna za situacije poput pandemije, ali i iz administracije državnog osiguravatelja, što obiteljskim liječnicima ne dopušta adekvatnu brigu o njihovim pacijentima. "O cijepljenju protiv gripe da i ne govorim", dodaje. Dr. Šoić Karuza pak kaže da joj je kao liječnici najviše nedostajala uobičajena komunikacija s pacijentima, a ono što joj najviše smeta jesu nejasne upute i nemogućnost procjene stanja pacijenta. Tako doktorica spominje da nije bilo jasno koga testirati i kada.
Doktorica Laginja kaže kako je osobno najviše muči nemogućnost adekvatnog zbrinjavanja svih ostalih stanja i bolesti. "Ogromni resursi troše se na pacijente s Covid-19 infekcijom. Naravno da to nije bez razloga, radi se o životno ugroženim ljudima, koji neodgodivo trebaju liječničku pomoć, no trebamo se zapitati što će se dogoditi sa svima onima koji su u ovom trenutku stavljeni na čekanje. Mi nemamo kapaciteta za zbrinuti sve potrebe u ovom trenutku, niti ih možemo stvoriti, jednostavno smo ograničeni kapacitetima i više od ovoga ne možemo. Vjerojatno će nam budućnost pokazati kakve će biti posljedice. Tim više me zapravo čudi 'mlačan pristup' i neodlučnost u donošenju čvršćih i jasno obvezujućih mjera sa svrhom ponovne uspostave kontrole nad širenjem epidemije. Bojim se da ćemo posljedice manjka takve odlučnosti osjećati još dugo vremena“, kaže nam dr. Laginja.
'Na posao idem s grčom u želucu…'
Kada dr. Laginja kaže da su svi doktori većinom premoreni i pod ogromnim pritiskom, to govori bez imalo zadrške. Otvoreno priznaje da na posao ide s grčem u želucu s mislima što je čeka, dok se njezini kolege iz HUBOL-a pitaju hoće li im se dogoditi pacijent "za kojeg neće imati respirator". Smatra da joj je ta misao u ovom trenutku najgora pa kaže da nitko tko se školovao za liječnika nije ni u najcrnjim snovima mogao zamisliti da će se dogoditi situacija kao iz holivudskog filma katastrofe. "Sada živimo taj film dok se bolnice pune teško bolesnim ljudima", slikovito opisuje liječnica.
Osim što puno rade, pod stresom su, improviziraju i lagano "pucaju po šavu", liječnici su sada u vrijeme pandemije na udaru kritika koje "frcaju" sa svih strana. Na posebnoj meti ministra Vilija Beroša i pacijenata našli su se obiteljski liječnici. Od njih se puno traži i očekuje dok oni grcaju u poslu koji često ne prestaje niti kada se vrate kući. Kako se osjeća dok ministar proziva obiteljske liječnike, dr. Bressan odgovara da se osjeća ljutito i zlostavljano i to od onih koje on svakog mjeseca plaća iz vlastitog džepa.
Slično razmišlja i Šoič Karuza koji kaže kako ne pristaju biti žrtveno janje kako bi ministar ili bilo tko drugi njih okrivio za eventualne propuste. "Manje je poznato da je u sjeni ove krize zdravstvena administracija krenula mijenjati Zakon o zdravstvenoj zaštiti i to na štetu obiteljskih liječnika i primarne zdravstvene zaštite, a jačanjem i davanjem većih ovlasti lokalnim političarima i administraciji. Nadamo se da potpuno neutemeljeni napadi na nas nisu bili inspirirani i ovom činjenicom kako bi nas se oslabilo u pregovorima koji će uslijediti", pojašnjava dr. Šoić Karuza.
Što čeka obiteljske liječnike nakon pandemije?
Laginja iz HUBOL-a smatra da ono što će dočekati obiteljske liječnike jednom kada pandemija završi biti reevaluacija svih kroničnih bolesnika i stanja njihovih bolesti koje nisu redovito adekvatno praćene i zbrinjavane tijekom trajanja epidemije. Kao odgovor na pitanje koji će biti najveći izazovi za hrvatske obiteljske liječnike nakon korone, dr. Šoić Karuza vidi u promjeni metodologije rada. Misli da će i nakon pandemije kontakt s pacijentima biti kraći, barem neko vrijeme.
Jedna od posljedica mogao bi biti i budući "ogroman porast smrtnost zbog kroničnih nezaraznih i zloćudnih bolesti koje mi, u obiteljskoj medicini, nećemo imati kada sanirati jer moramo cijelo ovo vrijeme raditi tuđi posao", kaže Bressan. Najveći će izazov, smatra, biti suočavanje s posljedicama neodgovornog postupanja centralne vlasti, dakle Vlade, Ministarstva, Nacionalnog stožera, koja "zadnjih nekoliko mjeseci nema hrabrosti i znanja uočiti i riješiti probleme za rješavanje kojih su debelo plaćeni".
Lekcije iz pandemije koje treba naučiti hrvatsko zdravstvo
Puno je lekcija naše zdravstvo moglo naučiti iz pandemije, no pitanje je hoće li se to primijeniti pa da se situacija barem pokuša popraviti. Bolnički liječnici smatraju da nam je pandemija pokazala da manjak discipline, reda i odgovornosti mogu urušiti i najorganiziraniji sustav u svijetu. K tome, dodaju, moramo naučiti da struka treba biti ta koja upravlja kriznim situacijama te da je politika mora slušati.
Obiteljski liječnici pak smatraju da je glavna poduka iz pandemije da se kadrovski problemi, pitanje kvalitete ili stanje zdravstvenih ustanova, ne mogu rješavati guranjem pod tepih ili političkim kadroviranjem kao ni računanjem na entuzijazam i humanost zdravstvenih radnika koji će "upregnuti do točke pucanja". Osim toga, smatraju i da bi trebali naučiti da su čvrste odluke važne.
Govoreći o budućnosti hrvatskih bolnica nakon pandemije, dr. Laginja kaže da je važno napraviti temeljitu reformu sustava u cijelosti i da se pri tome inzistira da to učini struka, a ne politika.
"Nadam se da nam se skoro neće ovako nešto dogoditi. No sve je u životu moguće, pa i ponavljanje ovakvih scenarija. Za budućnost imamo iskustvo, koje će, sigurna sam, struka znati iskoristiti kako bi napravila modele i algoritme za potencijalne buduće događaje. U protivnom će se opet događati kozmetičke promjene koje neće bitno dirati segmente koje bi prve trebalo mijenjati i koji u suštini nose glavninu problema. A liječnici će sve više odlaziti u sustave gdje se cijene struka i rad, gdje se nudi napredovanje, edukacija i adekvatna plaća umjesto političkih igara i kadroviranja koje godinama kroz negativnu selekciju vode sustav u propast", mišljenja je dr. Laginja.
Hrvatska liječnička komora o budućnosti zdravstva
Mišljenje o budućnosti hrvatskog zdravstva dao nam je i predsjednik Hrvatske liječničke komore Krešimir Luetić. Dr. Luetić radi kao internist-gastroenterolog na Zavodu za gastroenterologiju i hepatologiju Klinike za unutarnje bolesti u zagrebačkoj bolnici Sveti Duh. On smatra da je korona-kriza jasno pokazala cijelom društvu kolika je važnost zdravlja kao i važnost funkcioniranja te dostupnost zdravstvenog sustava.
"Neke od stvari koje su se pokazale ključnima za dugoročno buduće planiranje kako unaprijediti naš zdravstveni sustav su: strateško planiranje ljudskih resursa, informatizacija kompletnog sustava, horizontalna i vetikalna povezanost, potreba za depolitizacijom kadroviranja u zdravstvu, sustavno praćenje zdravstvenih ishoda i parametara kvalitete te sigurnosti pacijenata, bolje upravljanje listama čekanja, racionalnija javna nabava i nužno ulaganje u infrastrukturu. Pandemija otkriva najbolje i najgore, u cijelom društvu, pa tako i u zdravstvu. Najbolji je, definivno, entuzijazam zdravstvenih radnika. U svim europskim državama uveden je Covid-19 dodatak na plaće, a u Hrvatskoj nije. Ali unatoč tome zdravstveni djelatnici cijelo ovo vrijeme rade s velikim entuzijazmom, samoprijegorom i požrtvovnošću", smatra dr. Luetić.
Navodi da se slabosti zdravstva koje su sada najviše došle do izražaja tiču strateškog promišljanja, organizacije, sustava financiranja i upravljanja sastavnicama zdravstvenog sustava. Hrvatsko zdravstvo ima, kaže šef Komore, evidentan financijski, kadrovski, organizacijski i infrastrukturni deficit te dodaje da počiva na stručnosti, humanosti, entuzijazmu i empatiji liječnika i drugih zdravstvenih djelatnika. Kako bi dočarao dubinu kadrovskog deficita, dr. Luetić navodi podatke da našem zdravstvu nedostaje 2000 liječnika i 4500 medicinskih sestara. "U zdravstvenom sustavu liječnici godišnje odrade gotovo tri milijuna prekovremenih sati, a sustav počiva i na leđima petstotinjak umirovljenih liječnika koji rade na četiri sata", veli Luetić. Što se tiče odlazaka liječnika u inozemstvo jednom kada pandemija završi, Krešimir Luetić komentira da to nezadovoljstvo seže puno prije pandemije pa kaže da je Lijepu našu od 2013. godine napustilo 916 doktora.
"Potvrdu Komore, koja im je potrebna za zaposlenje u inozemstvu te stoga pokazuje namjeru odlaska, u 2020. zatražilo je 157 liječnika. Iz Hrvatske najviše odlaze anesteziolozi, intenzivisti, liječnici obiteljske medicine, pedijatri, ginekolozi i radiolozi. Većina liječnika koji su otišli iz Hrvatske zaposlili su se u državama zapadnog dijela Europske unije. Novi zabrinjavajući fenomen je eksponencijalni rast broja odlazaka najmlađih liječnika, odmah nakon diplome, bez i jednog dana radnog staža u Hrvatskoj. Generacije mladih liječnika perspektivu u inozemstvu vide svakako kroz bolji materijalni položaj te rad u organiziranijem i uređenijem sustavu.
Nije zanemarivo niti pitanje slobodnog vremena, odnosno obiteljskog života jer, podsjetimo, liječnici u Hrvatskoj odrađuju više od tri milijuna prekovremenih sati godišnje. Taj broj onda znači prosječno 500 prekovremenih sati po liječniku, što dugoročno bitno narušava kvalitetu života i dovodi do kroničnog nezadovoljstva. Mlade generacije više 'ne žive da bi radile', čak niti 'ne rade da bi živjele', nego žele 'živjeti dok rade', a upravo takvu mogućnost sve manje vide u našem zdravstvenom sustavu. Trebamo u njemu mijenjati način organizacije, funkcioniranja i upravljanja. Uz učinkovitost i funkcionalnost sve više trebamo inzistirati na sigurnom, poticajnom i ugodnom radnom okruženju u kojem će se napredovati u skladu sa sposobnostima i ambicijama, a ne prema podobnosti i na temelju negativne selekcije", kaže nam šef Komore.
Da bi se trend odlazaka smanjio, smatra dr. Luetić, potrebno je da država i lokalna vlast donesu niz mjera za zadržavanje liječnika. Jedna od njih je donošenje Zakona o plaćama liječnika, konačne isplate dijela plaća za odrađeni rad, reforme zastarjelog sustava specijalističkog usavršavanja i osmišljavanje modela zadržavanja liječnika u neatraktivnim lokalnim sredinama… Predsjednik Hrvatske liječničke komore ističe kako su oni tražili da se liječnicima koji direktno brinu o Covid pacijentima isplaćuje poseban dodatak na plaću.
Kakva će zaista biti budućnost našeg zdravstva nakon pandemije saznat ćemo uskoro, ali ono što se može zaključiti iz razgovora s našim sugovornicima jest da neće biti lako. Dodatne teškoće prema svjetlijoj budućnosti hrvatskog zdravstva mogli bi stvoriti i masovni odlasci liječnika.
Dok se tako problemi već godinama gomilaju, stigla je pandemija koja je pokazala krhkost čovjeka, ali i sustava. Entuzijazam liječnika odavno je splasnuo, kao i čvrstina odluka vladajućih… A upravo oni trebaju donijeti odluke kako bi se problemi barem malo riješili, a sustav normalno funkcionirao u "novom normalnom".