Za Net.hr o mentalnom zdravlju u doba koronavirusa, piše Ines Gverić Korkut, dr.med., psihijatar i psihoterapeut
Kako pandemija odmiče, u okvirima mentalnog zdravlja sve se više govori o rezilijenciji, terminu čija bi najbliža zamjena u našem jeziku bila otpornost ili žilavost. Pojam rezilijencije preuzet je iz tehničkih znanosti, a označava sposobnost materijala da se vrati u originalnu formu nakon što je bio savijen ili pritisnut. Koristi se i u ekologiji gdje predstavlja kapacitet ekosustava da se oporavi od okolinskih stresora kao što su požar, suša, klimatske promjene i zagađenost. U psihologiji i psihijatriji rezilijencija se odnosi na pozitivan ishod unatoč prisutnosti velikih životnih stresora.
Znanstvenici naglašavaju da je u aktualnoj pandemiji razumijevanje čimbenika koji pridonose rezilijenciji jednako važno kao poznavanje onih koji predstavljaju rizik za mentalno zdravlje jer će fokus upravo na te pozitivne snage na razini pojedinca i društva jako utjecati na mogućnost vraćanja u normalni život nakon krize koju prolazimo.
Predviđanja o pravcu u kojem će se kretati mentalno zdravlje nakon što završi pandemija donose se na osnovu istraživanja koja pokazuju sadašnje tendencije te na osnovu iskustava u prijašnjim globalnim krizama slične naravi. Negativni učinci na mentalno zdravlje kod nekih će ljudi biti više, a kod drugih manje izraženi. Čimbenici koji na to utječu uključuju opće životne uvjete, siromaštvo, loš pristup zdravstvenoj zaštiti, nepismenost, neizvjesnu budućnost povezanu s lošim ekonomskim prilikama, gensku pozadinu, prijašnja životna iskustva i socijalnu podršku.
Negativne posljedice karantene
Povijest pokazuje da je karantena kao mjera u suzbijanju širenja zaraze uvijek imala negativne posljedice na psihičko zdravlje s mogućnošću da izazove nesanicu, depresiju i posttraumatski stresni poremećaj. Ekonomske krize koje uslijede nakon pandemije ili sličnih događaja također imaju dugotrajne nepovoljne učinke na mentalno zdravlje društva. Naprimjer, dugogodišnje studije nakon nuklearne katastrofe u Černobilu pokazale su da su dva desetljeća kasnije bile povećane stope depresije i posttraumatskog stresnog poremećaja kod preživjelih. Slično se dogodilo s ljudima koji su izgubili svoje domove u uraganu Katrina koji je 2005. godine pogodio New Orleans, pet godina nakon te prirodne nepogode. Stručnjaci upozoravaju da nepovoljni učinci nakon katastrofa imaju dugotrajniji učinak na psihičko, nego na fizičko zdravlje ljudi.
Događaji u ovoj pandemiji negativno su utjecali kako na mentalno zdravlje prethodno zdravih ljudi, tako i na pacijente s već postojećim psihičkim smetnjama. Dok je jedan dio zdrave populacije razvio tek manji stupanj anksioznosti, kod nekih su se intenzivirale već postojeće i ozbiljne psihičke smetnje. Procjena je da se manjina ljudi, moguće 10-15% populacije, neće vratiti u normalno funkcioniranje zbog utjecaja pandemije na njihovo mentalno zdravlje.
Dosadašnji pokazatelji utjecaja Covida na mentalno zdravlje izdvajaju opsesivno-kompulzivni poremećaj kao jedan od onih koji bi mogao imati dugoročne učinke na zdravlje oboljelih budući da je u podlozi poremećaja kod mnogih pacijenata upravo strah od zaraze, a dobar dio njih je doživio bitno pogoršanje simptoma u vrijeme pandemije. Općenito se smatra da bi svi anksiozni poremećaji mogli imati dugotrajniji tijek i "razvlačiti se" u vremenu kad sama kriza završi.
Distanca i usamljenost
Socijalna distanca i usamljenost su obilježja ove pandemije koja je razlikuju od drugih sličnih kriza. Kada ljudi iskuse da je vanjski svijet opasan, jednostavno se povuku iz njega, nakon čega mnogima bude teško ponovno uspostaviti prijašnju socijalnu mrežu koju su imali. Zbog toga će kronična usamljenost praćena osjećajem gubitka smisla u životu također biti negativne posljedice za koje će trebati vremena da ih se nadvlada.
Dugotrajna izloženost stresu u vremenu u kojem živimo pogodit će one pojedince koji su u prošlosti iskusili traumatske događaje na način da ih sadašnji stres vrati u prijašnje negativno iskustvo što također može imati dugotrajne negativne učinke na njihovo psihičko stanje.
Svoj doprinos narušavanju psihičkog zdravlja svakako će dati ekonomska nestabilnost, gubitak posla i smanjenje mjesečnih prihoda s čime su se mnogi ljudi suočili. Dosadašnja istraživanja ove skupine građana pokazuju kako kod njih postoji češća veza s razvojem depresije i suicidalnih misli.
Zdravstveni djelatnici koji rade s pacijentima oboljelima od Covida, pacijenti koji su preboljeli Covid kao i obitelji koje su izgubile bližnje zbog te bolesti, također su rizična skupina kod koje narušeno psihičko zdravlje može trajati kroz duže vrijeme ili će se tek naknadno manifestirati kao što je to slučaj s posttraumatskim stresnim poremećajem.
Prijeteći događaj koji nije moguće kontrolirati
Svaki prijeteći događaj koji nije moguće kontrolirati i u kojem je puno neizvjesnosti, štetan je za mentalno zdravlje. U krizi izazvanoj koronavirusom nepoznato je koliko će ona trajati, učinkoviti lijek još se iščekuje, a oporavak gospodarstva je također nepoznanica. Za ljude koji se teško nose s neizvjesnošću, ova su vremena veliki izazov i njihovi bi strahovi mogli potrajati zajedno s neizvjesnošću koja će ostati na mnogim razinama nakon što sama pandemija završi.
Nakon pobrojenih rizičnih skupina i opisanih negativnih posljedica života s pandemijom, dobro je vratiti se na ono rečeno na početku, na rezilijenciju i snage koje će nas sve skupa izvući iz ove krize. Moguće je da će se jedan manji dio populacije kroz duže vrijeme boriti sa psihičkim posljedicama života u vrijeme Covida, ali pandemija je isto tako pokazala visoku razinu otpornosti na stres u široj populaciji kao i sposobnost ljudi da se trgnu nakon katastrofalnih događaja. Dobar primjer je slučaj Wuhana, grada odakle je pandemija krenula.
Nakon što su je strogim mjerama obuzdali, u kolovozu ove godine organiziran je glazbeni festival na kojem su tisuće ljudi bili zbijeni jedan uz drugoga bez maski i socijalnog distanciranja. Slično se dogodilo i na Novom Zelandu nakon što se uspjelo zaustaviti širenje virusa. Unatoč pesimističnom raspoloženju s početka 2020. godine i sumnje mnogih u mogućnost vraćanja života u normalne uvjete, ovakvi događaji su u toj istoj godini organizirani. Stručnjaci smatraju da je za očekivati sličan razvoj situacije širom svijeta jednom kad pandemija završi.
Ne treba zanemariti i malu skupinu ljudi čije se psihičko stanje u uvjetima karantene poboljšalo. Radi se o pacijentima koji su prije početka pandemije osjećali visoku razinu anksioznosti u vanjskom svijetu. U uvjetima karantene mogućnost da duže borave u sigurnosti svojih domova omogućila im je da reduciraju anksioznost i panične napadaje, što bi moglo imati dugotrajni učinak na stabilnost njihovih simptoma jer su bili u prilici naći svoj vlastiti ritam funkcioniranja, bez prisile izlaska iz stana kada za to nisu bili spremni.
Primjer pozitivnog ishoda u kriznim situacijama je činjenica kako je više boravka kod kuće mnogima otvorilo više vremena za bavljenje hobijima omogućujući osjećaj zadovoljstva, ispunjenja i redukciju stresa.
Zaključno se može reći da će se većina populacije prirođenim mehanizmima izboriti s novonastalom krizom i vratiti u normalno funkcioniranje, dok će se jedan manji dio ljudi dugotrajno boriti sa psihičkim posljedicama ove krize. Treba imati na umu da su ovo sve procjene i da su odmaci od predviđanja uvijek mogući, nadajmo se odmacima nabolje.