Posljednjih godina Hrvatska je zabilježila porast iseljavanja, a ljudi su mahom, tražeći bolje plaćen posao i bolji život, odlazili u zemlje Europske unije. Osim Njemačke, Irske i Austrije, našim ljudima atraktivna je bila i Švedska. Pandemija je i na tom polju donijela velike promjene jer je kretanje, na čemu se cijela Unija i temelji, danas značajno ograničeno, što zbog straha od zaraze što zbog raznih epidemioloških mjera koje države donose.
Stockholm nismo posjetili samo da bismo malo bolje proučili njihov model borbe s Covidom već i da bismo vidjeli kako tamošnji Hrvati žive u ovim, svakako neobičnim vremenima.
Zagrepčanin Matko Čančer (31) u švedsku prijestolnicu doselio se prije devet godina. Tamo je došao na studij, završio doktorat o istraživanju raka i sada je postdoktorand na Sveučilištu u Stockholmu gdje se bavi razvojem lijekova koji bi mogli imati utjecaj na tumorske stanice. Objasnio nam je zašto je odabrao baš Švedsku.
'Moje kolege u Hrvatskoj jedva spajaju kraj s krajem, a ja sam kupio stan'
"Bilo je to vrijeme kad su počele raznorazne razmjene preko Erasmusa i ideja je bila ići u Francusku. Druga ideja je bila švedski grad Lund. Mama mi je tada rekla da je u Lundu dobro, ali da bi mi bila bolja Uppsala. I eto, onda sam se prijavio i prihvatili su me. Potaknulo me i to što nam obiteljski prijatelji žive u Stockholmu jer sam osjećao da se na nekoga mogu osloniti. Puno su mi pomogli, ja ih zovem mojim mamom i tatom u Švedskoj."
Matko kaže da u Švedskoj doktorat računaju u radni staž tako da je on zaposlen već sedam godina. Kvalitetom života je zadovoljan.
Što je, zapravo, švedski model? Razgovarali smo sa ženom koja ga je stvarala
"Moji kolege koji su ostali u Hrvatskoj, pogotovo oni koji rade u nekim manje plaćenim medicinskim strukama jedva krpaju kraj s krajem. Ja sam za cijelo vrijeme doktorata, što je nešto manje plaćen posao, uvijek uspijevao sve platiti bez problema. Kupio sam i stan. U Hrvatskoj bih teško kao znanstveni novak mogao i unajmiti stan u kojem bih živio sam. Mislim da je kvaliteta života u Švedskoj zaista puno bolja."
Mladi doktor kaže da je prosječna cijena kvadrata stana izvan središta Stockholma oko 6000 eura. Uz malo ušteđevine i pomoći roditelja u početku, kredit za stan sada otplaćuje bez ikakvih problema.
Što se tiče društvenog života, Matko kaže da, u neku ruku, ima i sreće što radi u okruženju u kojem su ljudi iz cijeloga svijeta.
"Netko tko dođe raditi negdje gdje je okružen samo Šveđanima mogao bi imati problema jer su Šveđani dosta zatvoreni. Ipak, Šveđani koji rade u znanosti s ljudima iz cijelog svijeta su otvoreniji, nisu toliko rezervirani. Kao student više sam išao po tulumima, a sada se više družimo u pubovima ili uz večere."
'Nemam problem s povratkom u Hrvatsku, ali...'
Iako mu je u Švedskoj dobro, Matko kaže da nije jedan od onih koji bi imao bilo kakvih problema s povratkom u Hrvatsku. Ipak, svjestan je da u našoj zemlji nije lako graditi znanstvenu karijeru.
"Prijatelj mi je pričao o natječaju na jednom fakultetu u Zagrebu, gdje je rečeno da će se sredstva dodjeljivati na temelju kvalitete projekta. Na kraju je svih 10 prijavljenih dobilo sredstva i to svima po 10 posto. To ne potiče uspješnost jer svi dobiju jednako."
Čančer u Hrvatsku dolazi na Božić, Uskrs i preko ljeta na godišnji jer, kaže, da je naše more ipak naše more. I ovoga kolovoza kod nas je proveo mjesec dana.
'Nije mi bilo svejedno, skoro sam otišao u Zagreb'
U razgovoru smo se dotaknuli i neizbježne teme vezane uz koronavirus. Zagrepčanin priznaje kako je u početku mislio da je to tek obična gripa, ali kasnije je shvatio da za gripu postoji cjepivo, ali ne i za Covid.
"Nije mi bilo svejedno zbog načina kako se Švedska nosila s krizom. Kad je bilo izvlačenje hrvatskih radnika iz Švedske potkraj travnja, razgovarao sam sa svojim šefom i rekao da razmišljam otići u Hrvatsku jer se ovdje ne osjećam sigurno. Mogao sam otići na bolovanje jer se bojim koronavirusa i nitko me ne bi pitao ni za kakve dokaze ni potvrde. Međutim, ubrzo sam shvatio da su se i ovdje ljudi počeli ponašati odgovornije. Meni se čini da je ovaj švedski model na kraju postigao dobar efekt, a to je da se bez zabrana ljudima uspjelo dokazati da postoji opasnost, ali da s virusom moramo naučiti živjeti i to, prije svega, kroz odgovorno ponašanje."
Matko se prisjeća kako su u veljači pubovi u Stockholmu bili krcati, a danas to ipak nije tako jer ljudi izbjegavaju gužve i drže razmak.
"Gledam sad ove zemlje koje su imale karantene... Čim su ih ukinuli, odjednom je došlo do svojevrsne eksplozije neodgovornog ponašanja, a to se vidi i u Hrvatskoj. Kao da ste pse pustili s lanca."
'Radiš onoliko koliko dogovoriš'
Dalibor Horvaćanin (48) u Stockholm se doselio iz Slavonskog Broda prije pet godina. Odlučio je otići nakon što mu je prijatelj, čiji otac ima firmu u Švedskoj, ponudio posao.
"U početku sam planirao ostati kratko, ali na kraju se to odužilo. Ovdje se bavim gradnjom građevinskih skela. To radim od prvog dana, a promijenio sam nekoliko kompanija. Onu u kojoj trenutačno radim drži jedan Hrvat iz Istre. Radno vrijeme je onako kako si dogovoriš, ja sam dogovorio da ne radim prekovremeno jer imam 48 godina i ne stignem se dovoljno odmoriti. Zbog toga radim osam sati, od 6.30 do 15.30, a vikendom sam uglavnom slobodan."
Dalibor i njegova supruga žive u unajmljenom stanu. Imaju troje djece, ali samo je jedna kći s njima u Švedskoj. Starija kći je u Zagrebu, a sin, koji je najmlađi, živi u Slavonskom Brodu.
"Sin je tu bio dva puta po šest mjeseci, radio je isti posao kao ja. Međutim, on se u tome ne vidi, teško mu je bilo ostaviti društvo, teško mu je padao manjak socijalnih kontakata. Nije mu se svidjelo pa se vratio u Hrvatsku. Kći mi je u Zagrebu završila studij za inženjera kemije i trenutačno tamo traži posao."
Što se društvenog života tiče, Dalibor kaže da se ljudi grupiraju po nacionalnostima, ali samo ako to žele.
"Može se to i izbjeći. Kod mene nema razlike, ljudi su mi svi isti, mogu raditi sa svakim ako je dobra osoba. Učim i švedski, borim se, ali puno radim s Hrvatima i Srbima pa većinu vremena komuniciram na hrvatskom jeziku. Ovdje svi jako dobro govore engleski, pa možda i nije uvijek prednost ovdje znati dobro taj jezik, jer ako ga ne znaš dobro, onda prije naučiš švedski.”
'Mislim da se ljudi u Hrvatskoj boje više nego ovdje'
Brođanin kaže kako u slobodno vrijeme najviše voli odlaziti na jezera oko Stockholma, a odu ponekad i na Baltičko more, ali se ne kupaju jer malo je koji Hrvat navikao na temperaturu vode od oko 15 stupnjeva usred ljeta.
Dalibor, njegova supruga i kći u Švedskoj su bili i u trenutku kada je ta zemlja odlučila krenuti svojim putem u borbi protiv Covida i ne zatvarati ekonomiju poput drugih.
"Pratim i hrvatske i lokalne medije i mogu reći da između nas i njih postoji velika razlika. Šveđani vjeruju svojoj vladi, svojoj policiji, ljudima koji vode zemlju. Nikad nije bilo naredbi, uvijek se donose preporuke, a ljudi su disciplinirani i slušaju preporuke. Da kod nas u Hrvatskoj kažeš ljudima da bi trebali nositi masku, nitko je ne bi nosio. Mora im se narediti. Nikad nisam osjećao strah jer je Švedska bila otvorena. Mogu reći da mi koji smo proživjeli rat u Slavonskom Brodu se ne bojimo ničega. Najviše sam se u životu bojao financijske nesigurnosti, to sam sad riješio i više se ničega ne bojim."
Horvaćanin kaže kako mu se čini da se ljudi u Hrvatskoj puno više boje korone nego ljudi u Švedskoj, a i sam je doživio, ljetos kad je bio u našoj zemlji, da se ljudi od njega odmiču kad im kaže otkud je stigao.
'Planirala sam ostati kratko, ali ovdje mi je dobro'
Osim Matka i Dalibora, u Švedskoj živi i Brođanka Monika Ivandić. Po struci je geofizičarka, a na sjeveru Europe živi već gotovo 10 godina.
"Došla sam na postdoktorski rad na sveučilištu. Plan je bio ostati dvije godine dok traje projekt i onda se vratiti u Hrvatsku. No, eto, plan se izjalovio. Trenutačno radim kao znanstvenik i predavač na istom odsjeku na kojem sam i započela svoju akademsku karijeru ovdje."
Monika živi u Uppsali, gradu od oko 147 tisuća stanovnika, smještenom šezdesetak kilometara sjeverno od Stockholma. "To je sveučilišni grad i vrlo je živ, ali opet nije prevelik i preužurban. Zadovoljna sam ovdje jer da nisam ne bih tako dugo ostala." Kaže i kako ima jako puno prijatelja, ali da su to većinom stranci.
"Imam ipak i nekoliko domaćih. Puno ljudi upoznaš kroz fakultet i zbližiš se kroz svakodnevne fike (pauze za kavu i kolače), seminare, terenske radove, putovanja na konferencije, i druge aktivnosti na fakultetu. Moj odsjek je vrlo internacionalan. Možda mi je s te strane teško reći drže li se domaći na distanci. I prijatelji izvan mog fakulteta većinom su trenutačni ili nekadašnji studenti na doktorskim studijima koji su pronašli poslove ovdje i ostali. Tako da studentski stil života ovdje ne jenjava neovisno o tome koliko si star."
